greenpeace magazin 6.08
Nakon višegodišnje borbe, borcima za zaštitu okoliša, pošlo je za rukom da stave pod zaštitu bogatu i čistu rijeku Unu na sjeverozapadu Bosne. Ali idila je samo prividna: u koritu rijeke i u novom nacionalnom parku nalazi se još uvijek mnogo mina.
On je zaljubljen u Unu. Kada god se susretne sa njom Denijal Selimović zavrne rukave, zagnjuri obje ruke u smaragno zelenu vodu i popije jedan gutljaj za dobrodošlicu. U njenoj blizini je odrastao. Još kao dijete kupao se u hladnoj struji, a nakon radnog vremena, ovaj ribar iz ljubavi hoda po bistroj rijeci. Hiljadu puta uslikao je Unu svojom kameru. Ponekad je bila divlja, nekada duboka, a nekad sasvim spora. Prirodni raj u Bosni koji od maja ove godine stoji pod zaštitom.
Ali idila je samo prividna. Ko se približi Uni trebao bi imati kraj sebe nekog poput Denijala. On zna što malo ko zna: gdje se do dana današnjeg nalaze mine, iako se na daleko i široko ne vide znakovi upozorenja. Denijal Selimović radi već deset godina kao inspektor u Mine Action Centeru (MAC) u Bihaću, malom gradu na sjeverozapadu ove balkanske države.
Minska polja u nacionalnom parku? Ono što zapravo ne bi smjelo biti, u Bosni predstavlja grubu realnost. Polovina rijeke, čija dužina iznosi preko 200 kilometara, nalazi se pod zaštitom. Nacionalnom parku Una pripada i oko 198 kilometara mahom brdovite površine, dva važe kao zone opasnosti.
U uredu MACa Denijal pomijera kurzor po ekranu duž rijeke. Velikim dijelom Una graniči sa Hrvatskom. Obe obale su prepune crvenih tačkica, svaka od njih označava jedno minsko polje. Ukoliko se pojavi tačno ocrtana površina na planovima, to znači da su veličina i položaj zone opasnosti poznat. U tom slučaju su Denijalove kolege iščitale vojničke mape i ispitali sve ljude koji bi mogli znati gdje su mine postavljene. Iako ima puno crvenih tačkica i crvenih površina uz korito rijeke, načelnik Unsko-sanskog kantona, Šemsudin Dedić želi ispuniti svoj ambiciozni cilj i očistiti cijeli nacionalni park od mina u naredne dvije godine. Za to mu nedostaje još mnogo donatora.
Želja načelnika kantona jeste prije svega pospješiti turizam i stvoriti nova radna mjesta, a za borce za zaštitu okoliša u prvom planu stoji ekološka vrijednost doline. Jer Una je, kako i samo ime govori, jedinstvena u cijelom svijetu: zbog velikog postotka kamenca u vodi, zahvaljujući algama i stalnoj temperaturi vode od maksimalno dvanaest stupnjeva, nastaju formacije krečnjaka, preko kojih žubori voda. Na ovaj način se prije 90 000 godina stvorio grandiozni vodopad Štrbački buk, koji je trentuno tek jako teško dostupan.
Dok rafteri veslaju u plastičnim čamcima, manevrišu između stijena i brzaca, Denijal čupa mali busen zeleniša sa krečnjaka. Kažiprstom trlja sluzavu vodenu biljku dok se neka sićušna živa bića ne počnu mrdati po njegovom dlau: “Gdje nađeš ove sitne račiće, znaj da je voda prvoklasna.”
Vildana Alibabić je profesorica biotehnike, ishrane i toksikologije, a pored toga i direktorica Ekusa – udruženja nekoliko organizacija za zaštitu okoliša koje se godinama bora za opstanak Une. Nekoliko godina plaćala je analize vode iz vlastitog džepa, koje potvrđuju ona sitna živa bića: “nema teških metala, nema pesticida, gotovo da nema amonijaka, niti nitrata. Mnogi naučnici ne mogu da vjeruju da je Una tako čista”, raduje se četrdesetčetverogodišnjakinja. Ekus je duž rijeke postavio stanice za mjerenje, koje u kratkim vremenskim razdobljima mjere udio kisika, pH vrijednost, temperaturu te protok vode. Svim snagama su se prijatelji Une borili protiv energetskih preduzeća koja su htjela napraviti branu na rijeci Unac, jednoj od najvažnijih pritoka Une. Za samo osam dana prikupili su preko 100 000 potpisa u regiji. Voda stajaćica bi, objašnjava Vildana, utjecala na porast temperature cijele rijeke i time ometala cijeli ekosistem. Najkasnije nakon otvaranja Nacionalog parka Una je to završena priča.
U večernjem suncu Denijal montira svoj štap za pecanje i na sliku debljine 1.2 milimetra pričvršćuje mamac koji je sam napravio. Zapravo je htio postati modni dizajner, priča Bišćanin dok oblači svoju opremu za pecanje. Ali nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine, u zemlji nisu bili potrebni modni dizajneri već demineri.
U više navrata ovaj pedesetogodišnjak zabacuje štap i naglo ge povlači, ali danas izgelda ribe ne grizu. Kako bi nam pokazao kakvih riba u Uni ima, a samo u zaštićenom dijelu živi 21 različitih vrsta ribe, on vadi svoj mobilni telefon. U njegovoj fotogaleriji nalaze se pastrmke i mladice. Neke su tako velike da je bilo potrebno mnogo truda da se podignu. Nakon što ih uslika, ovaj ribar iz ljubavi svoj ulov pušta, tek rijetki primjerci završe na roštilju.
Danas Una mami ribare iz cijele Evrope, oko 4000 godišnje. Rafter i kajakaši su također otkrili ovu djelomično netaknutu rijeku, iako prijeti opasnost od mina. Sve dok ove aktivnosti ne postanu masovna okupljališta to se ne protivi ideji nacionalnog parka. Ali mnogi stanovnici koji žive unutar nacionalnog parka ne osjećaju se sigurno.
Ne znaju šta smiju, a šta više ne smiju. Zato Ekus prvo želi objasniti ljudima pravila koja su u skladu sa Mađunarodnom unijom za zaštitu okoliša (IUCN). U principu važi slijedeće: sve što ne utječe na ekosistem – na primjer biološka poljoprivreda – nije sporno.
Ali gradnja kuća ili sječa drva je strogo propisana. Pitanje je samo ko će nadgledati da li se svi pridržavaju ovih pravila. Nepostojeći management nacionalnog parka Vildanina je najveća briga. Najviše bi voljela da mali bihaćki univerzitet preuzme taj zadatak. Ali njene kolege i kolegice imaju isti problem kao i načelik kantona: nemaju novaca. Iako je puno toga još nerazriješeno, ova žena borac i dalje vjeruje u svoju viziju da projektom nacionalni park stvori ljudima i prirodi dugoročnu perspektivu. “Nacionalni park Plitivička jezera koji je udaljen svega 30 kilometara odavde, godišnje privuče oko milion posjetitelja. Jednom dijelu njih bi se sigurno svidjela i Una.”
Odjednom pored Denijela proleti nešto dugačko i tanko. On poskoči, ali odmah odmahnu rukom: “To je samo vodena zmija”, kaže, “ovdje ih ima puno.” Dolina Una pruža dom mnogim biljkama i životinjama. Ekus studija nudi detaljan pregled šarolikosti: 150 vrsta ljekovitog bilja, 68 vrsta beskičmenjaka i 60 kičmenjaka, vidre, gušteri, kornjače, čovječija ribica, ptice, insekti i reptili.
Željko Mirković, saradnik Ekusa i ronilac poznaje sve stanovnike Une, kao i opasnost koja leži na dnu: projektile, granate, municiju, mine. Željko, obučeni deminer sve pronalaske snimio je, ali struja može promijeniti njihovu poziciju u svako doba. Najradije bi opasne zaostavštine iz rata izvadio danas. Ali još je sasvim nejasno da li će i kada će čistiti korito rijeke.
Preko 700 ljudi ubijeno je ili povrijeđeno u Unsko-sanskom kantonu od posljedica mina. Najvećim dijelom se nesreće dešavaju na mjestima gdje je nekoć bila prva linija fronta. Ovog marta su dva bosanska suradnika organizacije Deutsche Minenräumer (Demira) smrtno stradala. Trećem s amputirali nogu. Kad je mina ubica tipe Prom eksplodirala, ovi muškarci su upravo htjeli deminirati dio obale rijeke Sprea. Pošto se mine, u principu nalaze na samoj površini ili direktno ispod površine, pretražuje se prvih deset centimetara tla. Ova mina nalazila se zakopana ispod sloja mulja od 30 cenitmetara koji je nanijela rijeka. Niko na ovoj dubini nije računao na smrtonosnu opasnost.
Moguće je u svakom momentu da mine eksplodiraju, pogotovo jer se u dolini Une ljudi se bave poljoprivredom. Posvuda su polja kukuruza, neka se nalaze u samom minskom polju. “Pogledaj”, kaže Denijal i mi stajemo nekih 50 metara od obale Une. Sa ceste vodi mali put koji vjerovatno koriste ribari kroz zaraslu i nepokošenu travu. Nigdje nema upozorenja. “Znam da ovdje ima mina”, kaže Denijal, “ali ovdje ne možemo doći do vode”.
Gutljaj dobrodošlice će još morati sačekati.
Pomozite da se Nacionalni park Una deminira. Za svaku pretplatu na Greenpeace magazin bit će deminirano 6 kvadratnih metara minskog polja. Pretplatite se i pomozite odmah ovjde.
Hvala za deminiranje
Rektor, gradonačelnik, eksperti za mine i lokalne novine – svi su došli da se zahvale Greenpeace magazinu za deminiranje brda koji se nalazi iza škole u Podzvizdu. Na završetak trećeg projekta došao je i Mirsad. On je 1996. izgubio noge u akciji deminiranja. Ubrzo će ovaj tridesetogodišnjak dobiti proteze koje je sufinancirao i Greenpeace magazin. Mirsad se zahvaljuje smješkom i sportskim angažmanom: odnedavno igra sjedeću odbojku.
Tekst: Andrea Hösch
Foto: Markus Feger